Hachi i šetnja po kiši

Kišni dan, jučer. Konačno se osjećam dovoljno dobro da mogu izaći iz kuće. Potrebno mi je udahnuti mirise koji nisu u mom boravku, u mojoj kuhinji, mojoj sobi. Znam da će izlazak biti napor nakon tegoba koje su me snašle, ali veselim se što ću iako kiša pada sa Hachijem makar na kratko prošetati. Da cijeli tjedan nije bio kod mene i jučer me došao posjetiti. Toliko radosti je pokazivao mašući tim kitnjastim repom. Gurkanja i grickanja bezbroj uz gotovo se usudim reći bljeskanje iskrica u očima. Čizme, kišobran, topla odjeća za mene, njemu ništa jer on samo strese tijelo i sva se voda slije s njega. Kako je u to vrijeme, a bilo je već 16 sati dan pri kraju, pogotovo uz oblake i kišu, računala sam, a i zbog sebe ostati tek dvadesetak minuta. Jedno je računati, planirati, a sasvim drugo kada se izađe. S obzirom da u večernjim satima ne odlazim u park krenuli smo šetnicom uz Maksimir uz potok.

Više na leticia.mojblog.hr.